Sve se vrti u krug, sve se ponavlja. Ustanem, popijem kafu, odem na posao, dođem kući, tako u nedogled. Dani su kraći, godine brže prolaze, sve stvari imaju manje smisla.
Sve što sam radio prošle godine radim i ove, radit ću i iduće i tako u nedogled. Ne u nedogled, izvinjavam se, do 65. godine, kada ću otići u penziju, iako rok trajanja
moje porodice je 62 do 63 godine, tako da tu veličanstvenu penziju, ili kako naši susjedi kažu mirovinu neću ni dočekati. No, Rijade, raditi se mora.
Jutros čujem dok idem ka poslu, žene srednjih godina pričaju o životu, i kod njih se sve svodi na isto. Idu na posao, dolaze kući muževima koji ih ne vole, brinu o djeci,
koja to ne cijene i umiru na krevetu koji se ne može razvući. Zamisli jebote, umreš na dvosjedu, ako je to tvoja sreća, nisi se ni trebao roditi.
Nisam ja babaroga, niti neki ucviljen građanin, ja sam osoba, koja čeka neku osobu, a još je upoznao nije. Znaš, uvijek sam mislio da ću imati miran život kao Bill Cosby,
ali ja nisam on, niti je on ja, niti smo mi mi, niti smo svi oni, ovo se zove kada pisac valja gluposti. No zaista, čemu da se nadam sada i o čemu da snijem?
Sjedim u sobi, pijem, oči su mi postale kao dvije vertikale koje gledaju gore, a srce čeka da prestane kucati. Nije ovo podneblje za mene, ali nije niti jedno.
Što kaže Ibrica Jusić – Volio bih da te nisam sreo – ja sam možda najjadniji od jadnih, jer patim za onim gdje nisam bio sretan.
Mislim, da imam vremeplov, nešto bih drugačije uradio, ali ne bih, nikada nisam, nikada neću. Tako lažem sebe, nju, sve što živim se je laž.
Čak mi ni biljke ne vjeruju, sklanjaju lišće sa druge strane kada počnem da pričam.
Pa vidi, i da je sve bilo drugačije,našlo bi se nešto drugo da boli..
Da te nisam ljubio u noci da ti nisam upamtio oci i na dugu vjernost ti se kleo…nostalgični Ibrica..
Nego…kakav je taj šaman iz Švrakina.. :))
Šaman iz Švrakina je automehaničar. Za ostalo ćemo vidjeti.