A šta ako ja umrem?
Zakotrljam se oko vremena, nemogavši više trpjeti sebe.
Šta ako ja umrem?
Podijeljen između dva života, jedan u kojem sanjam,
drugi u kojem živim.
Šta ako na prozore moje stignu mjeseci Jupiterovi,
pozovu me sebi i ja s njima u vatru odem?
Koliko sam dana na zemlji proveo,
a da nisam znao koliko vrijedi jedna glava?
Da li je to samo oznaka mrtvaca koji čeka da se ponovi…
da se ponovi ono što se ponavlja stotianama godina?
Da li sam od početka mrtve zube jeo?
Da li su moji preci ‘zalud spašavali svoje potomke,
da bih se ja oprostio od svega, bez nade za dobro?
A šta ako ja umrem?
Da li će prestati da se okreće?
Da li će još neko zalud zamnom poći?
Koliko kilometara ljudske vrste nosi moje gene?
Koji to čovjek u moje noge gleda i pita se, da li sam stvaran?
Znam, da ću nekada i ja morati da pođem.
Da li da brišem inje sa obraza i pretvaram se u statuu?
Koliko još dobrih dana imam?
Nisam nikada glodao vrapce sa grana, niti sam mogao da jedem mrtvo meso.
Moja su usta čista i od govora i od smrti.
No ja se ipak ničemu ne nadam.
Iz mojih usta ne možeš osjetiti zadah mrtvaca,
jer nikada neću biti spreman to biti.
U njima može pronaći jezik (malo duži),
zube, (malo krive) gorčinu (od koje ne mogu da pobjegnem).
Da li je deset dana dovoljno da se iskupim za grijehe svoje.
Grijehe koje sam učinio nesvjesno i u bunilu.
Ne!
Ja nisam čovjek!
Ja sam tek riječ.
Riječ koja nestaje.
Riječ koju će zaboraviti.
Riječ od koje.
Više.
Ništa.
Neće.
Ostati.
