Utihnuli smo,
kao zlatni novčići
na očima pokojnika.
Led,
pod ledom rijeka,
u rijeci mi.
Na trepavicama našim sraslo je inje.
Kapke više otvoriti ne znamo
bez da nas ne zaboli.
Mumificirani u zavoje riječi,
kroz naša su tijela
prošli rafali crnoga,
a mi se nismo znali izmaći.
Smutnja nadvlada sigurnost,
i strah postade nam drug.
Jednom su ruke jedne žene,
kao kompas, objasnile putokaze.
Danas me te ruke,
ne prepoznaju.
Jesam li te nasla?
Jesi, tek sada sam vidio komentar.
Našao sam i ja tebe.
Dusa mi je tada treptala od tvoje poezije…
Kako da te sada nađem?
Moćno.
Hvala 🙂