Poruka u boci

Glava skoro da spava,
razlivena unutar svjesti,
preživjela giljotinu,
pa o koncu visi.

Ja evo jedanaesti dan razređujem krv.
Teturam se kao gubavac,
klečeći za zagrljaj,
hodam na koljenima,
odavde do Urala,
nebi li isprosio toplinu sažaljenja.

Zar je u očima očajnika,
nešto tako prosto,
sada tako veliko?

Ja nemam glas,
kada riječi krenu iz usta,
usne se same sašiju,
a ruke ‘za leđa zavežu.

Pristajem mijenjati,
obje noge,
za jedan dodir,
možda iznuđen,
koji vodi
u prihvatilište
za prljave.

Predajem sve svoje
izlete na poljanama pijanstva,
za jedan usputni dodir po ramenu
i rječi
“Nije sve tako loše”.

Nudim dvije ruke,
ponekad treperave,
za lančić od tuđih.

Ostavljam sve rečeno i nedorečeno,
sve napisano i pobrisano,
sve zamišljeno i urađeno,
za jedan dlan na obrazu.

Dodira nema više,
ukopan je kao ja.
Ostala mi samo glava,
giljotinom poderana,
da o koncu visi.