Dječak od plastelina

Možda bih trebao da pogledam

u ruke kamenja i umijem se o tvoje koljeno.

Ova usta puna zuba,

ne znaju kako da grebu

po tvojim rebrima.

Možda,

jer te nikada uistinu nisam upoznao

zato i nisam naučio,

kako da grizem ‘rđave čavle.

Sve što imam već je rođeno.

Moj miris viče da ga za život dam.

Ostanak na bojnom polju.

Kradeći dane,

plaćamo greške iz prošlih života.

Gospođice,

ja nikada nisam osjetio

miris dlanova u jutru

što preko porculanskih doručaka

golicaju maštu jednog dječaka.

Moja je ruka sa Vašeg ramena pala

i vuče se po podu,

kao kamen privezan za uzicu.

U dane kada žuto sija,

ja nemam mira.

Pa čak ni kada pada,

moja je glava otuđena.

Samo sam u ponedjeljak gledao Vaše obraze,

ostali su unutar lobanje

čovjeka koji je bio tek trun.

Nisu nas mogli ubiti,

pa su trovali zrak koji dišemo.

Mi smo bili najveći znak

da kraj nikada nema tačku;

Imala si najlješe korake,

koji su te uvijek vukli,

daleko od mene.

Sve što je ostalo,

je pogleda u kraj.

poznata leđa

žene koja odlazi.

Nikada dovoljno vremena,

tvoja soba je bila prava,

ja sam bio pogrešan.

Kafa u njoj je bila savršen kraj,

napravljena za nas.

Jedino što smo podjelili.

Držala si me za ruku,

dok sam se bojao sjenke pogrešnih ljudi.

Čuvala me.

Bila si moja Džoplinka,

plesala u parku, samo za moje oči.

Ja sam bio Bobby,

koji nije našao svoj savršeni dom.

—

U košmaru zarobljen,

katanac je kao jezgro koje vuče

sve što mogu biti.

Moje je lice gladno,

ja nisam čovjek.

—

Nisam imao dovoljno snage za nas.

Hvala ti jer si to znala.

Sada su noći kao poziv u rat.

Svi ti ljudi dolaze.

Mene nije spriječilo sve sveto tvoje

ja sam vojničkim čizmama gazio po tebi.

Sada sam nitko.

Mene svatko može mjenjati.

Mene svatko može imati,

Samnom cijeli svijet može dirigovati,

Postao sam – kao što to pjesnikinja reče:

“Dječak od plastelina.”

–