Mi smo u prošlom životu bili ljubavnici.
Tvoje su pleća naga ležala na meni
i mi smo se voljeli.
U stotinu života koji pokraj nas umiru,
mene su ruke crvene žene
kao bodlje bole i kao svila milovale.
Svako ubistvo je istrajavalo do kovčega,
a svaki je život počinjao u zibanju.
Poslije tebe,
žene imaju isti ukus parfema i nesreće.
Poslije tebe,
sve su mi ruke nekako strane.
Upijen u vrpcu na tvojoj košulji.
Presavijen u papir u tvome džepu.
Istopljen u tvom kristalu.
U tebi i u meni,
nikada niko drugi.
U tebi i u meni,
Nikada ti i ja.
Još i danas se za svakom crvenom ženom okrenem,
kako bih u njoj prepoznao nijansu tvoga bića.
Još i danas ispred svake crvene žene,
ja se zaledim,
priželjkujući tvoje obraze.
Još i danas ispred svake crvene,
ja postajem blijed kao kamen na grobu.
Oprosti mi jer te u svom traganju nisam pronašao.
Ostala si prišivena kao rana,
koja i poslje vađnja konaca,
ostaje vjerna svome ranjeniku.
